Uvod
Alopecija areata je neožiljno, upalno ispadanje dlake koje se javlja u oba spola, u svim dobnim skupinama. Očituje se pojedinačnim ili multiplim ovalnim žarištima koja se najčešće javljaju na vlasištu, ali i na drugim obraslim dijelovima kože. U teškim oblicima bolest napreduje do gubitka svih dlaka na tijelu.
Iako se ne radi o stanju koje ugrožava život, alopecija areata ima poražavajući psihološki i sociološki učinak na oboljelog. Incidencija je 0.1 – 0.2%, pri čemu su jednako zahvaćena oba spola. Prvu epizodu ispadanja dlake prije 40. godine života ima 85% bolesnika.
Klinička slika
Alopecija areata očituje se ovalnim žarištima s potpunim gubitkom dlake. Žarišta mogu spontano regredirati ili progredirati u dugotrajnu
totalnu alopeciju (lat. alopecia totalis), odnosno
univerzalnu alopeciju (lat. alopecia universalis) s gubitkom svih tjelesnih dlaka.
Alopecija areata započinje akutno, asimptomatski, u dobi između 5. i 40. godine života i zahvaća podjednako oba spola. Primarno žarište u 60% slučajeva nastaje na vlasištu. Karakterističnog je izgleda, ovalno ili okruglo i oštro ograničeno. Gubitak dlaka je potpun, a koža je glatka i bez znakova upale. U težim slučajevima alopecije areate dlake ispadaju i na trepavicama i obrvama, što može u početku biti i jedini znak bolesti. Na rubovima aktivnog žarišta, dlaka ispada spontano ili uz lagano povlačenje. Izgled ispale dlake je karakterističan za telogenu fazu ili je distrofičan u vidu uskličnika.
Ofijaza (lat. ophiasis) je klinički oblik alopecije areate karakteriziran primarnim žarištem obično u okcipitalnoj regiji, uz trakastu progresiju uz rubove vlasišta.
Alopecia totalis i alopecia universalis su teški oblici bolesti s potpunim gubitkom dlaka na vlasištu, odnosno gubitkom svih tjelesnih dlaka. Razvijaju se akutno ili postepeno, iz žarišnih oblika, i to najčešće ofijaze.
Paranevoidna alopecija je poseban oblik bolesti s ispadanjem dlake u okolini melanocitnih nevusa.
Alopecija areata je praćena promjenama na noktima i očima što ukazuje na sustavnu prirodu bolesti. Promjene na noktima su nazočne u 7 - 66% slučajeva i prethode, slijede, ili su ponekad i jedini znak alopecije areate. Nokti mogu imati točkaste udubine, uzdužne brazde, nepravilna zadebljanja ili su pak zamućeni i lomljivi. Difuzno zadebljanje nokatne ploče dovodi do trahionihije, što se uočava u 3,3% odraslih osoba i 12% djece s alopecijom areatom. Veće distrofične promjene koje ponekad vode k ispadanju noktiju u korelaciji su sa stupnjem gubitka kose. Pretpostavka da se radi o promjenama vezanim uz alopeciju areatu potvrđena je patohistološkim nalazom. Promjene na očima primijećene tijekom alopecije areate su rijetke i očituju se kataraktom, koja je češća u atopičara, kao i asimptomatskim točkastim zamućenjima leće, atrofijom irisa ili pak promjenama na krvnim žilama fundusa oka.
Zadovoljavajuća klasifikacija alopecije areate za sada nije učinjena. Podjela koja uključuje i pridružene bolesti nastala je na temelju dugogodišnje kliničke studije još 1965. godine.
Tako je Ikeda podijelio alopeciju areatu na sljedeće oblike:
- uobičajeni tip,
- atopični,
- prehipertenzivni i
- kombinirani tip.
DALJNJA LITERATURA:
Tijek bolesti i prognoza
Alopecija areata se najčešće javlja u akutnom i blagom, a rjeđe u kroničnom, teškom obliku bolesti, gdje dlaka u naletima ispada tijekom niza godina. Međutim, maligne, fulminantne alopecije dovode u vrlo kratkom vremenu do potpunog gubitka dlaka na tijelu.
Trajanje početne atake bolesti u 30 % slučajeva kraće je od šest mjeseci, u 50 % slučajeva kraće od jedne godine, a u 70 - 80 % slučajeva kraće je od pet godina. Potpuni oporavak izostaje u 20 - 30 % slučajeva. Tijek bolesti u potpunosti je nepredvidiv, te je u ranoj fazi bolesti nemoguće dati odgovarajuću prognozu. Spontana regresija uobičajena je u žarišnoj alopeciji, ali je znatno rjeđa u alopecije totalis i alopecije univerzalis.
Loša prognoza uključuje zahvaćenost više od 30% vlasišta, pojavu bolesti prije puberteta, udruženost alopecije areate s atopijskim bolestima, ofijazu, bolesnike s pozitivnom obiteljskom anamnezom, osobe muškog spola, brzu progresiju bolesti, gubitak dlaka na trepavicama i obrvama, kao i teške promjene na noktima.
Patohistološki nalaz
Smanjeni broj ili nedostatak zrelih anagenih folikula u histološkim rezovima upućuje na dijagnozu alopecije areate. Glavno histološko obilježje alopecije areate je infiltrat mononukleara koji okružuje duboke dijelove folikula poput roja pčela. Smješten je peribulbarno i intrafolikularno, a intenzitet i gustoća smanjuju se s vremenom trajanja alopecije areate. Matriks dlake obilno je infiltriran limfocitima. Infiltrat je napose izražen u terminalnim folikulima čiji se bulbusi nalaze u potkožnom tkivu, a sačinjavaju ga T-limfociti. Uz infiltrat mononukleara vidljiva je inkontinencija pigmenta, nekroza stanica matriksa i vakuolarna oštećenja.
Rana, aktivna lezija alopecije areate.. pokazuje promjene regresivnog karaktera. Zahvaćeni anageni folikul prolazi katagenu involuciju i ispada u telogenoj fazi. Nakon toga, folikul se velikom brzinom vraća u anagenu fazu i ciklus se ponavlja. Zbog ponavljanja tog ciklusa i pridruženog upalnog procesa, folikul dlake prolazi kroz dvije važne morfološke promjene: trihomalaciju i minijaturizaciju. Trihomalacija se očituje kratkom, nepotpuno keratiniziranom dlakom, stoga se u dlaci mogu naći stanice s jezgrama ili je vidljiv isključivo keratinski debris. Minijaturizacija je najočitija značajka alopecije i očituje se minijaturnim hipoplastičnim folikulima zaustavljenim u ranoj anagenoj fazi.
Bulbus je mali, tanak, površno smješten u koži, matriks je znatno reduciran, a sama papila sadrži samo nekoliko stanica. Opisani hipoplastični folikul dlake proizvodi unutarnju ovojnicu korijena i nesavršenu rudimentarnu strukturu nalik na dlaku. Nepotpuna regresija može se očitovati obiljem smanjenih anagenih folikula, od kojih većina ima tipični peribulbarni infiltrat. Ako su ti folikuli i sposobni proizvesti dlaku, ona je tipično bez pigmenta. Broj melanocita i melanizacija je općenito smanjen, što se objašnjava parcijalnom ili nepotpunom melanocitnom aktivnošću u ranoj anagenoj fazi.
Alopecia Areata - Guide to the Condition and Treatments
Kasni stadij bolesti.. očituje se brojnim minijaturiziranim i telogenim folikulima. Nazočne su i nanogene dlake koje predstavljaju međufazu između velusnog i terminalnog anagenog dlačnog folikula. Ako bolest prijeđe u kroničnu fazu, upalni infiltrat u potpunosti nestaje. Melanociti nestaju iz bulbusa i pomiču se prema dermalnoj papili. Degenerativne promjene strukture, kompozicije i aktivnosti melanocita u ovisnosti su o aktivnosti bolesti. Tijekom bolesti zabilježen je i neuobičajeni smještaj melanocita u vanjskoj ovojnici korijena. Folikularna se deplecija zapaža isključivo u teškim oblicima alopecije areate. Pogoršava se s trajanjem bolesti i s dobi bolesnika.
Ukoliko u leziji alopecije areate nedostaje folikularni infiltrat, dijagnoza bolesti ovisi o prepoznavanju drugih histoloških značajki. Nazočnost eozinofila unutar peribulbarnog infiltrata te između fibroznih tračaka karakteristična je za sve faze bolesti. Izgled i veličina lojnih i znojnih žlijezda ovisi o trajanju bolesti. S vremenom mogu postati atrofične i malobrojne, iako njihovo oštećenje ne ovisi o težini kliničke slike. Degeneracija folikularnih keratinocita u donjim dijelovima folikula, te melanocita, Langerhansovih stanica i stanica dermalne papile također se povremeno uočava.
DALJNJA LITERATURA:
Liječenje alopecije areate
Terapijska strategija usmjerena je na stimulaciju rasta kose utjecajem na imuna zbivanja oko folikula dlake i uglavnom je simptomatska. Izuzetno nepredvidiv tijek alopecije areate čini procjenu uspješnosti teškim zadatkom te je upitno ima li dosadašnje liječenje bilo kakav utjecaj na sam tijek bolesti, no poboljšanje stanja nakon liječenja protuupalnim sredstvima podupire hipotezu o sudjelovanju imunološkog sustava u patogenezi bolesti.
Suvremeno liječenje alopecije areate... uključuje primjenu nespecifičnih iritansa, različitih imunosupresivnih sredstava, te u novije vrijeme i tzv. bioloških lijekova. Među iritansima najčešće se koristi dithranol koji ima nespecifični imunomodulatorni učinak. U aktivnih, brzo progresivnih alopecija areata, bolji rezultati postižu se sustavnom primjenom steroida u malim ili pak vrlo visokim dozama, kao pulsna terapija ili u kombinaciji s ciklosporinom. Ograničena manja alopecična žarišta na vlasištu i bradi liječe se intralezionom primjenom steroida. Dobar učinak imaju i različiti topički imunomodulatori, ali je vjerojatno najčešće korišten topički pripravak u liječenju alopecije areate minoksidil. Učinkovitost primjene 5%-tne otopine minoksidila dva puta dnevno očekuje se u čak 40% bolesnika nakon jedne godine liječenja.
Biološki lijekovi predstavljaju novu skupinu lijekova koji ciljno blokiraju neke receptore i/ili proupalne medijatore važne u imunopatogenezi alopecije areate, no etanercept, koji je blokator čimbenika nekroze tumora-alfa, nije se pokazao učinkovitim u liječenju opsežne alopecije areate. Nadalje, uočeno je da su neki bolesnici tijekom liječenja etanerceptom i infliksimabom, koji također blokira TNF-alfa molekulu, razvili tešku alopeciju areatu. Primjena drugih bioloških lijekova za sada nije ispitana na dovoljnom broju bolesnika, te se ne može procijeniti njihova učinkovitost.
Zaključno, alopecija areata je organ specifična bolest, tipične kliničke slike i karakterističnog patohistološkog nalaza.
Liječenje alopecije areate još uvijek predstavlja velik izazov za dermatologe jer se unatoč širokim terapeutskim mogućnostima još uvijek ne postižu zadovoljavajući rezultati u težim oblicima bolesti.
:: prof. dr. sc. Ines Brajac, dr.med. :: Klinika za dermatovenerologiju :: Klinički bolnički centar Rijeka :: Krešimirova 51, 51000 Rijeka ::
ines.brajac@medri.hr ::
izvorni članak
|
medicina
|
| |
Literatura:
1. Hoffman R, Happle R. Alopecia areata. Teil 1: Klinik, Aetiologie, Patogeneze. Hautarzt 1999;50:222-31.
2.
Tosti A, Bardazzi F, Piraccini BM, Fanti PA, Cameli N, Pileri S. Is
trachyonychia, a variety of alopecia areata, limited to the nails? J
Invest Dermatol 1995;104:27S-8S.
3. Tosti A, Bardazzi F, Piraccini
BM, Fanti PA. Trachyonychia (twenty nail dystrophy): clinical and
pathological study of 23 patients. Br J Dermatol 1994;131:866-72.
4.
Tosti A, Morelli R, Bardazzi F, Peluso M. Prevalence of nail
abnormalities in children with alopecia areata. Pediatr Dermatol
1994;11:112-5.
5. Ikeda T. A new clasification of alopecia areata. Dermatologica 1965;113:421-45.
|
:: važne pravne informacije ::
HDGO portal pruža stručne informacije o brojnim temama i
događanjima u ginekologiji, opstetriciji i humanoj reprodukciji. Svrha
navedenih informacija nije davanje medicinskih savjeta ili uputa o
uporabi pojedinih proizvoda niti promocija pojedinih proizvoda kao
takvih. Niti jedan posjetitelj web portala ne smije koristiti
informacije sadržane na ovom portalu za dijagnosticiranje ili liječenje
zdravstvenog problema ili bolesti bez savjetovanja sa stručnim
medicinskim osobljem jer su informacije objavljene na portalu predviđene
kao dodatak, a ne kao zamjena za stručnost, vještinu, znanje, iskustvo
i procjenu specijaliste za ginekologiju i opstetriciju koji se brine o
bolesnici, odnosno trudnici.
HDGO je poduzeo i ubuduće će poduzimati odgovarajuće napore
kako bi informacije sadržane na ovom web portalu bile točne i precizne,
ali istovremeno ne daje nikakva jamstva glede njihove potpunosti.
Shodno tome, takve informacije ne mogu služiti kao predložak za sudsko
medicinska vještačenja. Takve informacije HDGO priopćuje svojim
članovima na redovitim okupljanjima i putem stručnih smjernica odobrenih
od strane nadležnih tijela.
Stručne smjernice HDGO donose se prema strogim stručnim pravilima i
specifičnim uvjetima ginekološke i opstetričke struke u RH, te se nakon
odobrenja od strane nadležnih tijela objavljuju s posebnom napomenom.