Duljina liječenja hormonskom nadomjesnom terapijom predstavlja jedno područje o kojem liječnici često raspravljaju.
S obzirom da ne postoje randomizirane studije, preporuka za dugotrajnu primjenu hormonske terapije je kontroverzna.
"Raspravljamo o pacijentici koji je vjerojatno započela hormonsku nadomjesnu terapiju kad je bila mlađa, ili u vrijeme kasnije menopauze (možda u ranim 50-im godinama), ali sada je ona u svojim 60-im godinama.
U našoj praksi, pacijentica će u toj dobi vjerojatno biti na nižim dozama hormonske terapije nego što je uzimala na početku", izjavio je dr.Kaunitz, profesor i predsjednik odjela za ginekologiju, University of Florida u Jacksonville.
Sada se postavlja pitanje treba li i dalje uzimati ili zaustaviti hormonsku terapiju? Medijan trajanja simptoma je oko 10 ili 11 godina, kako pokazuju dostupni podatci - daleko više nego što mnogi liječnici pretpostavljaju.
Ako je žena počela uzimati hormonsku terapiju u svojim 50-im godinama za simptome menopauze i sada je u 60-im, postoji dobra šansa da možda više neće imati vazomotorne simptome. Dakle, ono što nam je činiti u praksi svake godine ili svake druge godine je potaknuti pacijenticu da smanji dozu, a ako se simptomi ne vrate ostati i dalje na tom nižoj dozi.
Kada koristimo ovu dugoročnu strategiju za smanjenje doze i pacijentica dođe do vrlo niske doze (na primjer 0.025 mg do 0.0375 mg estradiol flastera, 0,5 mg oralnog estradiola i konjugiranog konjskog estrogena 0,3 mg) a simptomi se ne vraćaju, treba razgovarati s njom ili o prekidu hormonske terapije ili o nastavljanju ali ne zbog ublažavanja simptoma nego za prevenciju osteoporoze. Ovo je vrijeme gdje se donose odluke jer nemamo kvalitetne randomizirane studije da nas usmjere.
I procjena rizika također postaje aktualna. Recimo da je pacijentica vitka bjelkinja ili azijatkinja s indeksom niske tjelesne mase ili ima roditelja koji je imao frakturu kuka - nastavak s niskom dozom hormonske nadomjesne terapije u ovom slučaju za prevenciju osteoporoze ima smisla iako vazomotorni simptomi više nisu prisutni.
Međutim, ako je pacijentica debela pa zato ima manji rizik od osteoporoze, tu pacijenticu treba poticati da prekine terapiju.
Isto tako, ako nema maternicu - a govorimo samo o estrogenskoj terapiji, što daje veću sigurnost kod dugoročnog korištenja s obzirom na rak dojke - liječnici i pacijentice mogu biti mirniji prilikom nastavka korištenja niske doze hormonske nadomjesne terapije za prevenciju osteoporoze.
Ako žena ima maternicu, onda mora biti svjesna kod donošenja odluke o dugoročnom korištenju hormonske terapije da postoji mali, ali realno povišeni rizik od raka dojke. Na svakom liječničkom pregledu kada se donose odluke o nastavku hormonske terapije je važno raspraviti o svemu tome, osobito ako žena ima maternicu. Ove rasprave također trebaju biti dokumentirane u povijesti bolesti.
Dob, BMI i oralna terapija estrogenom predstavljaju neovisne čimbenike rizika za venske tromboembolije. Kod starijih, kao i pretilih žena u menopauzi, koje su kandidati za sistemsku hormonsku terapiju, je bolje koristiti transdermalni nego oralni oblik estrogenske terapije.
Konačno, treba upozoriti žene da, bez obzira što se vazomotorni simptomi / valunzi poboljšavaju kako žena stari, isto ne vrijedi i za genitourinarni sindrom menopauze (GSM, također poznat kao genitalna atrofija).
Ako postoji suhoća rodnice, bolni odnosi ili se javljaju drugi simptomi GSM kod žena koje uzimaju svoju dozu sistemske hormonske terapije ili kod žena koje prestaju uzimati sistemsku terapiju hormonima, treba uzeti u obzir dugoročno korištenje niske doze vaginalnog estrogena.
Menopause. 2014 ;21(6):679-81.
:: Dubravka Dedeić, dr.med :: spec. ginekologije i porodništva :: Poliklinika Harni