Uvod
Trihomonas vaginalis odgovoran je za jednu od najčešćih spolno prenosivih bolesti u žena. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije iz 2001. g., u svijetu je oko 200 milijuna ljudi zaraženo ovim uzročnikom. Iako se kod većine žena infekcija očituje simptomatski, u dijela žena infekcija nema simptoma.
Postotak asimptomatskih infekcija varira među različitim autorima. U radu Woodlanda i Rogstada asimptomatski tok infekcije bio je zabilježen u 15 % ispitanih bolesnica, dok su Kaul i suradnici u svom istraživanju takav tok infekcije zabilježili u 42 % ispitanih bolesnica.
Simptomatski tok infekcije T. vaginalisom odnosi se na teže oblike vaginitisa praćene abdominalnim bolovima, svrbežom i iscjetkom neugodnog mirisa. Infekcija se također povezuje s prijevremenim
porodom, niskom porođajnom težinom novorođenčadi, neplodnošću i upalnom bolesti zdjelice, s povećanim rizikom neoplastične transformacije epitela vrata maternice, kao i povećanim rizikom stjecanja HIV infekcije.
Mikoplazme su najmanji mikroorganizmi s mogućnošću samoreplikacije koji prvenstveno koloniziraju
genitalni trakt. Posjeduju reducirani genom koji determinira njihovu metaboličku ovisnost o stanici domaćina. M. hominis i U. urealyticum najbolje su proučene mikoplazme radi njihove relativno lake kultivacije.
Izolate oba patogena iz obrisaka vaginalnih briseva trebalo bi shvatiti kao normalnu floru. Tome u prilog govori i istraživanje Tsunoea i suradnika koji su prisutnost ureaplazme dokazali u 60–70% spolno aktivnih zdravih žena. Učestalost otkrivanja M. hominis u zdravih žena je niža i iznosi oko 10 %. Za razliku od njih, prisustvo M. genitalium implicira moguću bolest. Kod žena je povezana s upalama cerviksa, endometrija i jajovoda.
Iako se M. hominis najčešće ponaša se kao komenzal, može biti povezana s komplikacijama za vrijeme trudnoće i u postpartalnom razdoblju. Također može biti uzročnik infekcija izvan genitalnog trakta, uključujući pijelonefritis, artritis i infekcije kirurških rana, osobito kod imunokompromitiranih bolesnika. Postoji više radova u kojima se opisuje postojanje M. hominis unutar citoplazme stanice domaćina T. vaginalis.
Cilj ovog retrospektivnog istraživanja bio je potvrditi ili opovrgnuti postojanje simbioze M. hominis i T. vaginalis u naših bolesnica.
DALJNJA LITERATURA:
Bolesnice i metode
Ovo retrospektivno istraživanje provedeno je u Ambulanti za urogenitalne infekcije Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" u Zagrebu. Pregledom medicinske dokumentacije analizirali smo posljednjih sto obrađivanih bolesnica iz čijih je vaginalnih obrisaka bio izoliran T. vaginalis i posljednjih sto obrađivanih bolesnica iz čijih je uretralnih i cervikalnih obrisaka bila identificirana M. hominis.
Bolesnice su uvrštene u istraživanje bez obzira na prisutnost kliničkih simptoma. Uzorci su obrađivani u Odsjeku za kliničku mikrobiologiju i u Odsjeku za parazitološku dijagnostiku Klinike. Sto uzoraka iz kojih je izoliran T. vaginalis prikupljeno je u razdoblju od 01. 02. 2006. g. do 23. 03. 2007. g., a sto uzoraka u kojima je identificirana M. hominis u razdoblju od 01. 01. 2002.g. do 23. 03. 2007. g.
Trichomonas vaginalis
Mikrobiološka dijagnostika
Mycoplasma hominis
Prisustvo M. hominis dokazano je komercijalnim testom Mycoplasma duo, Bio-rad, Francuska. Princip testa je identifikacija mikoplazme. Metoda se temelji na metaboličkom svojstvu mikroorganizma da hidrolizira arginin, te otpušta amonijak i alkalizira medij. Reakcija se očituje promjenom boje Ph indikatora.
Trichomonas vaginalis
Uzročnik je dokazan mikroskopskim pregledom svježeg preparata vaginalnog iscjetka, te kultivacijom na modificiranoj hranjivoj podlozi – aksenični Diamond medij (modificirano hranilište po dr. J. Granić. Hranjiva podloga je prije upotrebe stajala u termostatu jedan sat na temperaturi 37 °C, a služila je kao transportni medij. Materijal za nasađivanje iz rodnice uzimao se obriskom rodnice koji se nalazio uronjen u hranjivu podlogu. Zasijani uzorci su se inkubirali kroz 24, 48 i 72 sata uz provjeravanje svježeg pripravka mikroskopskim pregledom svaka 24 sata.
Rezultati
U našem istraživanju koinfekcija s ova dva patogena nije utvrđena niti u jedne bolesnice. Niti jedna od sto obrađivanih bolesnica iz čijih je vaginalnih obrisaka bio izoliran T. vaginalis, u uretralnim i cervikalnim obriscima nije imala istovremeno identificiranu M. hominis. Isto tako, niti u jedne od sto obrađivanih bolesnica iz čijih je uretralnih i cervikalnih obrisaka bila identificirana M. hominis, iz vaginalnog obriska nije istovremeno izoliran T. vaginalis.
DALJNJA LITERATURA:
| |
patil mj et al
Diagnosis of Trichomonas Vaginalis from Vaginal Specimens ..
saznaj više |
engleski |
Rasprava
Fiziološka flora genitalnog trakta žena izrazito je dinamična i sastoji se od mnogo različitih vrsta bakterija. Pošto čini važnu prepreku širenju infekcija, važno je pratiti lokalnu mikrobiološku populaciju te otkrivati moguće promjene. Mikrobiološku ravnotežu mogu narušiti uzročnici spolno prenosivih infekcija u koje se ubrajaju T. vaginalis i M. hominis.
Više autora do sada je opisalo simbiozu ova dva uzročnika, odnosno intracitoplazmatski smještaj M. hominis unutar stanice domaćina T. vaginalisa. U svom istraživanju Taylor–Robinson i suradnici dodali
su T. vaginalis suspenziji M. hominis, N. gonorrhoeae i C. trachomatis i pomoću elektronske mikroskopije pružili dokaz o intracelularnoj ingestiji mikoplazme od strane trihomonasa. Rappelli i suradnici su simbiozu dokazali u 90 % izolata T. vaginalis bez obzira na zemljopisno porijeklo. Ona predstavlja niz mogućih komplikacija.
Jednu od njih opisali su Dessi i suradnici upozoravajući da intracitoplazmatski smještaj štiti mikoplazmu od imunološkog odgovora domaćina i djelovanja antimikrobnih lijekova. Također su dokazali intracitoplazmatsku replikaciju M. hominis, te upozorili da na opisani način protozoon može poslužiti i kao rezervoar infekcije štiteći je od utjecaja okoliša, ali i kao vektor prijenosa infekcije na novog domaćina.
Xiao i suradnici naglasili su da ovakva simbioza može polučiti neadekvatan terapijski odgovor, odnosno rezistenciju trihomonasa na zlatni standard liječenja – metronidazol.
Naše istraživanje nije potvrdilo postojanje simbioze ova dva patogena u naših bolesnica. Uzrok bismo možda mogli tražiti u metodama detekcije uzročnika. Naime, u opisanim istraživanjima uzročnici su većinom detektirani metodom lančane reakcije polimeraze (PCR) koja je mnogo osjetljivija i specifičnija.
Genetske karakteristike navedenih patogena i domaćina proučili su van der Schee i suradnici. Otkrili su da infekcija T. vaginalisom i M. hominis ne ovisi o genetskom polimorfizmu antagonista receptora interleukina 1 (IL–1 RA), za razliku od U. urealyticum koja također pripada u porodicu mikoplazma. Time su dokazali da je ova simbioza specifična za vrstu.
Naše je istraživanje pokazalo znatno veću prevalenciju infekcije s T. vaginalisom. Naime, posljednih sto uzoraka iz kojih je detektiran T. vaginalis dijagnosticirano je u razdoblju od 01. 02. 2006. g. do 23. 03. 2007. g., a posljednjih sto uzoraka u kojima je identificirana M. hominis dijagnosticirano je u razdoblju od 01. 01. 2002. g. do 23. 03. 2007. g.
Za kraj naglasimo da je ovo preliminarna studija koja će se i u budućnosti nastaviti s ciljem pravovremenog otkrivanja simbioze i sprječavanja mogućih komplikacija koje ona donosi.
:: Marta Perović, dr. med. :: specijalizant infektologije :: Klinika za infektivne bolesti "Dr. Fran
Mihaljević", Zagreb ::
izvorni članak
|
Infektološki glasnik
|
| |
Literatura:
1. World Health Organisation. Trichomoniasis. U: Global prevalence and
incidence of selected curable sexually transmitted infections. World
Health Organisation, Geneva, Switzerland, 2001: 26–7.
2. Woodland H, Rogstad KE. Trichomonas vaginalis in a Sheffield genitourinary medicine department. Int J STD AIDS 2005;
16:491–3.
3.
Kaul P, Gupta I, Sehgal R, Malla N. Trichomonas vaginalis: random
amplified polymorphic DNA analysis of isolates from symptomatic and
asymptomatic women in India. Parasitol Int 2004; 53:255–62.
4. Dessi D, Delogu G, Emonte E, Catania MR, Fiori PL, Rapelli P. Long-term survival and intracellular replication of Mycoplasma
hominis
in Trichomonas vaginalis cells: potential role of the protozoon in
transmitting bacterial infection. Infect Immun 2005; 72:1180–6.
5. Wendel KA, Workowski KA. Trichomoniasis: Challenges to appropriate management. Clin Infect Dis 2007;44:S 123–9.
|
:: važne pravne informacije ::
HDGO portal pruža stručne informacije o brojnim temama i
događanjima u ginekologiji, opstetriciji i humanoj reprodukciji. Svrha
navedenih informacija nije davanje medicinskih savjeta ili uputa o
uporabi pojedinih proizvoda niti promocija pojedinih proizvoda kao
takvih. Niti jedan posjetitelj web portala ne smije koristiti
informacije sadržane na ovom portalu za dijagnosticiranje ili liječenje
zdravstvenog problema ili bolesti bez savjetovanja sa stručnim
medicinskim osobljem jer su informacije objavljene na portalu predviđene
kao dodatak, a ne kao zamjena za stručnost, vještinu, znanje, iskustvo
i procjenu specijaliste za ginekologiju i opstetriciju koji se brine o
bolesnici, odnosno trudnici.
HDGO je poduzeo i ubuduće će poduzimati odgovarajuće napore
kako bi informacije sadržane na ovom web portalu bile točne i precizne,
ali istovremeno ne daje nikakva jamstva glede njihove potpunosti.
Shodno tome, takve informacije ne mogu služiti kao predložak za sudsko
medicinska vještačenja. Takve informacije HDGO priopćuje svojim
članovima na redovitim okupljanjima i putem stručnih smjernica odobrenih
od strane nadležnih tijela.
Stručne smjernice HDGO donose se prema strogim stručnim pravilima i
specifičnim uvjetima ginekološke i opstetričke struke u RH, te se nakon
odobrenja od strane nadležnih tijela objavljuju s posebnom napomenom.
Save